Razne cijevi duboko pod zemljom, kao dio komunalne infrastrukture, koje su postavljane prije 50 ili 60 godina diljem grada, čak i samodoprinosima građana, nakon potresa pokazuju svoje pravo stanje. Slijeganje zemlje, otvaranje novih vodotoka, pucanje cijevi, prekomjerno trošenje energenata – sve je to rezultat ubrzanog propadanja komunalija. Ne pomažu niti stalni popravci. Još jedan ozbiljniji potres napravio bi još veće štete i pitanje je kako bi se građani Zagreba u budućnosti opskrbljivali vodom, plinom, kako bi funkcionirala odvodnja.

Mogući komunalni povratak u prošlost traži hitna rješenja.