AUTOMOBIL – VRIJEDNO BLAGO

Prije nego što su hrvatske prometnice postale pretijesne za sve automobile, a čistoća zraka postala ugroženom, provodile su se razne europske i druge mjere sukladne propisima o zaštiti okoliša. Proizvođačima automobila određivani su rokovi u kojima moraju početi raditi automobile čišćeg ispuha, a na stotine “izuma” malih pronalazača počelo je izbacivati na tržište razne dodatke kojima se to postizalo. Preporučivali su se dodaci gorivu u obliku tableta, tekućina, proizvodili magnetni razbijači atoma benzina, ugrađivali dodaci rasplinjačima itd. Takvi su poboljšivači dolazili iz Kanade, Amerike ili Engleske, i bar na neko vrijeme djelomično pripomagali postizanju cilja – manjem onečišćenju okoliša od strane automobila. Naše domaće mjere odnosile su se na češće servisiraje motora, podešavanje rasplinjača, gašenja motora automobila na čekanju na raskrižjima. Prva među stanicama za tehnički pregled bila je Automehanika-servisi, koja je natpisnim pločama tražila da vozači, čekajući tehnički, gase motore.

ZAŠTITA RADNIKA NA CESTAMA

Prometni stručnjaci zaduženi za sigurnost na novootvorenim brzim cestama u Hrvatskoj bili su iznenađeni načinom kako su se na nove, sasvim drugačije prometnice, brzo privikavale ptice, koje su znatiželjno na njima tražile nešto za sebe. Prvih dana postale su žrtvama brzih automobila, ali uskoro su gotovo u metar mogle procijeniti kad se s opasnih površina trebaju vinuti u nebo, da ne budu pregažene. Kod radnika raznih komunalnih službi u gradovima to je išlo mnogo sporije. Gotovo nezaštićeni obavljali su razne poslove u raskrižjima, bez straha da će se nešto dogoditi. Ako su i postavili neke znakove upozorenja vozačima, to je bilo nestručno postavljeno, a premala udaljenost nije omogućavala vozačima da auto zaustave na sigurnoj udaljenosti. Zaštićivanje gradilišta, unatoč mogućim posljedicama, niti danas nije prihvaćeno kao zakonska obveza.

SOLIDARNOST I NESPORAZUMI U KOMUNICIRANJU

Što je bilo više automobila na našim cestama, vozači su osjećali sve veću potrebu za međusobnim komuniciranjem i solidarnošću. Kako nekome u brzoj vožnji signalizirati na predstojeću opasnost ili poslati druge poruke? Razvile su se čitave teorije o brojevima “bliceva” kojima se to postiže, ali takvi signali pomoću svjetala održali su se svega nekoliko godina. Izumitelji su predlagali korištenje palica, poput policijskih, na kojima su se nalazili signali s oznakama. U Njemačkoj su u to vrijeme izrađivali male panoe sa simbolima, koji su se stavljali ispred automobila, ali niti oni nisu dugo potrajali. U Zagrebu je predstavljena “kocka života” s tehničkim i medicinskim porukama, ali joj je loša strana bilo pričvršćivanje na krov automobila. Nakon svega vozačima je ostalo sporazumijevanje rukama i svjetlima, a solidarnošću se smanjivao broj onih koji su smatrali da su sami na cesti, da im nitko ne treba i da silom mogu izboriti neko svoje pravo.

PODMAZIVANJE AUTOMOBILA

U prošlost spada posao zvan podmazivanje automobila. Tim poslom bavile su se, osim autoservisa, praonice, koje su imale pribor za vanjsko podmazivanje automobila. Pod visokim pritiskom ubrizgavala se tovotna mast u kotrljajuće dijelove vozila, a za svaku marku vozila znalo se točno koliko ima točki podmazivanja. Takva mjesta bila su osjetljiva na ulazak vode i prljavštine, koja je nagrizala metal ili pak uništavala brtve. Da bi se to spriječilo, uvozila se velika količina raznih brtvi, neke su se izrađivale i u radionicama za gumeno-tehničke proizvode, a radili su ih i neki vulkanizeri. Tako su domaći semerinzi, orinzi, manžete i drugi gumeno-tehnički proizvodi pomagali vozačima da riješe svoje ne baš male brige.

TURISTI TRAŽE TEHNIČKU POMOĆ

Dolazak turista sa stranim registarskim tablicama najavio je potrebu sustavnije tehničke pomoći na cestama, a posebno na onima koje vode prema našem Jadranu. Među takvim vozilima bilo je puno onih u vlasništvu naših radnika na privremenom radu u inozemstvu, koji su vozili dobrim dijelom starije automobile. Stranci, kojima je trebala tehnička pomoć uglavnom nisu bili bogata turistička elita, već tzv. srednji sloj. Zbog njih su uz ceste otvarani autoservisi, ali s veoma oskudnom opremom. Zbog toga u Hrvatskoj počinju djelovati automehaničari-dragovoljci, ljudi koji su dobri stručnjaci, s radionicama u Zagrebu, a u kampovima u svojim automobilima imaju priručnu opremu za popravke kvarova. Takvu je aktivnost organizirao AMK Maksimir u suradnji s autokampovima. Kad je HAK dobro organizirao sustav pružanja tehničke pomoći prestala je potreba i za besplatnim dragovoljcima. Ipak, taj oblik pomoći pozdravili su turisti iz europskih zemalja, koji su boravili kod nas.

VODA U BENZINU

Ono što je u europskim zemljama bilo nepojmljivo, godinama je bilo aktualno u Hrvatskoj: pojava vode u gorivu. Počelo je s dizel gorivom, u kojemu su zimi stručnjaci pronalazili vodu, koja se za niskih temperatura prva počela smrzavati. Zatim je hajka krenula i na benzin. Da bi se to dokazalo iz automobila su se vadili rasplinjači, dovodne cijevi, spremnici goriva. U nekima je pronađeno i više litara vode. Proizvođači goriva su tvrdili da oni ne proizvode takvo gorivo. Krivnja može biti samo u dolijevanju vode u gorivo kod transporta; kod utakanja u velike podzemne spremnike koji možda i sami propuštaju vodu, ali greška je mogla biti i kod vozača. Oni koji voze s polupraznim spremnikom, pomažu stvaranju para, koje se kondenziraju i čine poteškoće u vožnji. Tvornica Ivasim iz Ivanić grada proizvodila je indikator pastu kojom se dokazivala nazočnost vode u spremnicima. Iako su mnogi vozači prijetili trgovcima gorivom sudskim tužbama za velike štete koje su pretrpjeli njihovi automobili zbog vode u gorivu, nije poznato da je itko od njih dobio sudski spor.

VODA U AUTOMOBILU

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća puno automobila nije smjelo na kišu. Za čas se u unutrašnjosti stvorilo toliko vode da su je mogli izbacivati rukama. Činilo se kao da tvorničari rade automobile samo za lijepo vrijeme. Kritična mjesta kroz koja je ulazila voda obično je bilo vjetrobransko staklo, staklo petih vratiju, ali i bočna stakla. Na nekim markama automobila bilo je toliko slabih mjesta, da se nije moglo ustanoviti iz kojih prodire najviše vode, pa se to pokušavalo odgonetnuti u automatskim autopraonicama. Za vrijeme pranja vozač bi sjedio u automobilu sa svjetiljkom i označavao otkuda dolazi voda. Na cijeni su bili majstori koji su odmah znali otkriti problematična mjesta, a zatim ih i sanirati. Često puta nije pomoglo niti naknadno lijepljenje brtvenih guma oko stakala, sve dok se nije promijenio sistem učvršćivanja stakala na automobile.