Agresivnu elektroniku, koja je u svim novim automobilima s ciljem da kontrolira rad motora, da mu zadaje parametre, da upravlja svime čime se još uopće može upravljati automobilom, bez obzira da li automobil miruje, da li se kreće ili pak traži pomoć autoservisera – tu elektroniku, opet, kontroliraju dijagnostički uređaji i ciklus „praćenja“ postaje zatvorenim. Dijagnostički uređaji, statički i pokretni, strogo namijenjeni nekoj grupi automobila ili univerzalni, uz stalno usavršavanje, drže se normalnim slijedom tehničkog razvoja. Usput, napravljena su brojna nova tehnička pomagala, novi alati, većinom elektronički, koji daju podršku automobilu i to u onom dijelu koji nije uvijek „pokriven“ dijagnostičkim uređajima, uvjetno nazvanima „osnovnima“.

Konkretno, npr. zanima li vozača kakvo je stanje u „utrobi“ motora njegovog automobila, krije li se neka mrvica hrđe u nedostupnom dijelu karoserije ili što se događa u unutrašnjosti zatvorenih i nedostupnih pragova, sonda s kamerom ući će i u najskriveniji kutak, uvući se kroz postojeću ili napravljenu rupicu i odaslati sliku na zaslonu, omogućiti izradu fotografije ili na bilo koji drugi način dati na znanje, s apsolutnom točnošću, što se događa na ispitivanom dijelu automobila. Drugi sofisticirani uređaj otkriva što se događa s podvozjem automobila. Dostatno mu je da „pronađe“ samo jednu sigurnu točku i otkriti će sve neispravnosti podvozja bez skidanja, rastavljanja ili drugih radnji. Ta i druga pomagala, uz ona postojeća, olakšavaju rad stručnjacima, skraćuju vrijeme popravka i pojeftinjuju autoservisne poslove. Od vozača se ne očekuje da zna kako radi neki uređaj, da pozna njegove tehničke mogućnosti, ali ipak je dobro znati što se, u globalu, događa u području održavanja automobila. To omogućuje svakom vlasniku vozila da bira između lošije i bolje opremljene radionice.