Pojedine vozače već pri približavanju pješačkim prijelazima oblijeva hladan znoj. S pješacima se nikada ne zna: ponekad iskaču s nogostupa na obilježeni pješački prijelaz kao nevidljivom silom gonjeni. Ponekad stoje tik do pješačkog prijelaza, razgovaraju na mobitel, gledaju u daljinu, razmišljaju i ne obraćaju pozornost na vozila koja su se zaustavila. Nije rijetkost čuti od vozača da ponekad imaju potrebu uputiti pješaku kurtuaznu zamolbu da «ležerno prošeću» pješačkim prijelazom. Što kaže zakon, kada stati i čekati «egzaktno iskazivanje pješačkih namjera na obilježenom pješačkom prijelazu»? Obveze su različite ovisno o tome tko korača pješačkim prijelazom. Naime, zakon razlikuje dvije skupine pješaka i jednu od njih posebno štiti. Vozač mora prepoznati tko namjerava prijeći cestu i ovisno se o tome ponašati. Prema čl. 134.ZSPC-a vozač je dužan približavati se obilježenom pješačkom prijelazu  (ukoliko se na njemu ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala tj. semaforom niti znacima ovlaštene osobe) brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz. Međutim u istoj situaciji ukoliko su pješaci djeca, stare i iznemogle osobe, slijepe osobe ili druge osobe s invaliditetom vozač je dužan zaustaviti vozilo i propustiti ih i kada tek stupaju na pješački prijelaz. (T.P.)