Rabljeni automobil je znatno jeftiniji od novoga. Budući da je za sve veći broj kupaca cijena presudni kriterij pri odabiru vozila, “polovnjaci” se nameću kao racionalna alternativa, što ne mora biti posve loše jer doista se može kupiti dobar rabljeni automobil koji će vlasnika služiti još mnogo godina. Ipak je korisno upozoriti na zamke koje vrebaju, jer kupnja takvog vozila nosi podosta rizika. Rabljeni automobili najtraženiji su u proljeće, a upravo to je vrijeme kada je njihova cijena najviša.

Vrijednost automobila relativno brzo pada i činjenica je da je vlasnik “izgubio” 10-ak posto njegove vrijednosti već samim time što ga je izvezao iz autosalona. Ovisno o modelu i očuvanosti, auto star godinu dana vrijedi 65 do 80 posto cijene novoga. Nakon dvije godine, vrijednost mu se kreće od 50 do 60 posto, a nakon tri 35 do 55 posto. Kad napuni četvrtu godinu cijena mu je obično pala na 25 do 45 posto prvotne vrijednosti, a nakon pete vrijedi 15 do 40 posto prvobitne cijene. Nekim automobilima, poput onih istočnjačke proizvodnje, brže pada cijena nego kod nas favoriziranih “nijemaca”. Uz to, ako je vozilo bolje sačuvano, ima manju kilometražu, više dodatne opreme, prodavatelj može tražiti više.

Prodavači obično pokušavaju primamiti kupce i podići cijenu vozila raznim dodatnim priborom upitne korisnosti za veći iznos od stvarne vrijednosti takve opreme. Ali neka glavna vodilja pri kupnji automobila bude očuvanost, jer što vrijede “bijesni” aluminijski naplatci, “šiber”, snažni stereo sustav, rezonantni auspuh, spojleri i druge stvarčice koje dižu cijenu vozila iznad njegove realne vrijednosti ako je motor zreo za “generalku”?

Mudra vozačka izreka “bolje novi fićo nego stari mercedes”, nije bez uporišta. Međutim, mnoge ponesu želje koje su veće od stvarnih potreba pa se nerijetko kupuje “za broj veći” automobil, pri čemu se zaboravlja na skup(lj)e dijelove i podcjenjuju povišeni troškovi eksploatacije i održavanja takvog vozila. Hoće li i koliko polovni automobil služiti novog vlasnika ovisi dobrim dijelom i o tome koliko će si on dati vremena i truda prilikom provjere stanja vozila kad se odluči na kupnju.

Onaj tko je, unatoč realnim rizicima da ga automobil ostavi na cesti u najnezgodnijem trenutku ili “posrne” na tehničkom pregledu, ipak odlučio kupiti rabljeni automobil, mora si odgovoriti na važno pitanje: kakav mi automobil zapravo treba? Veliki i luksuzni automobili brže gube na vrijednosti pa i zbog toga što onaj tko “puca” na taj segment vozila obično ima dovoljno novaca da si kupi novo. Naglašene performanse pak znače i veće opterećenje ili prevedeno, kraći životni vijek motora. Što veća zapremnina sa što manje “konja” u pravilu još može vrijediti kao recept trajnosti i izdržljivosti motora. Udobna i sigurna vožnja trebali bi biti važniji kriteriji od strelovitih ubrzanja i upečatljive krajnje brzine (osobiti otkada je na snagu stupio novi Zakon o sigurnosti prometa na cestama), ali o tome će svatko sam odlučiti.
Automobile kojima je već na prvi pogled potreban veći mehanički popravak, oštećena im je limarija ili je napala hrđa, bolje je izbjegavati jer popravci su sve samo ne jeftini. Oni koje zanimaju službena vozila trebaju obratiti pozornost na veliku kilometražu koju takva vozila prevaljuju u relativno kratkom roku. Nije neuobičajeno da takvi automobili naprave i po 40.000 kilometara u godini, promijene više vozača i uglavnom ih se vozi s manje pažnje. S druge strane, obično su redovito servisirani i dobro održavani.

I vozila s dizelskim motorima uglavnom imaju veću kilometražu jer su kupljena unatoč višoj početnoj cijeni upravo radi uštede na gorivu, što se pak isplati samo kada se radi veći broj kilometara. Svima koji se odluče na dizelski motor preporučuje se kupnja s običnim, premda slabijim atmosferskim motorom, bez turbopunjača, kakvih je, doduše, sve manje (od modernijih izvedbi dobra je preporuka volkswagenov SDI motor). Opterećeniji dizelski motori opremljeni visokotlačnim sustavima ubrizgavanja common rail i pumpa-sapnica zahtijevaju besprijekorno gorivo, a popravak takvih sustava, kao i zamjena turbopunjača dosta je skup zahvat. Sva razlika na ušteđenom gorivu zbog smanjene potrošnje takvih agregata će se istopiti. “Klasika” je po tom pitanju zahvalnija. Općenito pravilo koje vrijedi i za benzinske i za dizelske motore jest: jednostavnija izvedba = jeftiniji popravci i održavanje.

Premda su upotrebljavani automobili s automatskim mjenjačem kao novi bili skuplji, cijena im se izjednačava, a ponekad se, s obzirom da mnogi vozači našeg podneblja takve mjenjače izbjegavaju jer nisu naučeni na njih, može se dogoditi da se takav automobil kupi povoljnije. Nedostatak je što je vozilo s automatikom tromije, troši desetak posto više goriva, no takav automobil obično nema problema sa stupnjevima prijenosa, a i motor u automobilu s automatskim mjenjačem nije bio izložen previsokom broju okretaja. “Peh” je ako baš dođe do kvara automatskog mjenjača, što se, međutim rijetko događa.

Valja spomenuti da su cijene auta najniže na sajmovima, jer je ponuda velika. Prednost je što se na jednom mjestu može birati između više modela i godišta i usporediti ih s obzirom na cijenu i očuvanost, no rizici kupnje na sajmu su nešto veći. Kupnja preko oglasa je financijski gledano nepovoljnija i njome se gubi više vremena. U oba slučaja, dobije li kupac nešto što odudara od očekivanja ili onoga što mu je obećano, mogućnosti reklamacije gotovo i nema. Sve raširenije trgovine rabljenima daju jamstva, ali tako kupljena vozila su uglavnom najskuplja.

U svakom bi slučaju trebalo, kad se odabere vozilo, sa sobom povesti mehaničara ili, još bolje, dogovoriti procjenu vozila u nekom od servisa ili stanica za tehnički pregled. Poželjno je da se auto kupuje od pravog vlasnika, a ne opunomoćenika jer se punomoć relativno lako može falsificirati. Dobro je uzeti osobne podatke prodavatelja, adresu, broj telefona (po mogućnosti i fiksni). Također, potrebno je pomno provjeriti kompletnu dokumentaciju vozila (prometnu dozvolu, knjižicu vozila, servisnu knjižicu). U prometnoj dozvoli pogledajte broj šasije i usporedite ga s onim na vozilu. Postoji li i najmanja sumnja u prepravljanje ovog broja, zaobiđite automobil (i njegovog prodavatelja) u širokom luku. Osobni automobil mora proći tehnički pregled svake godine i što je manje vremena prošlo od zadnjeg pregleda tim povoljnije za kupca.

U slučaju da sami pregledavate automobil obavezno pitajte za servisnu knjižicu. Redovito upisivani i žigom potvrđeni servisi su kakav-takav jamac da automobil nije za diskvalifikaciju. Ako ništa drugo, barem je redovito održavan. Iz knjižice vozila pak možete vidjeti koliko je vlasnika automobil promijenio (što manje to bolje).

Pri nadležnim policijskim upravama postoje odjeli za registraciju vozila u kojima se u slučaju eventualne sumnje može izvršiti provjera vjerodostojnosti dokumentacije za određeno vozilo te uvidom u njihove evidencije utvrditi je li vozilo prijavljeno kao ukradeno. Iako je san svakog kupca kupiti što bolji automobil za što manje novaca tu treba biti realan i zapitati se zašto mi netko nudi npr. tako dobar „golf“ za tako malo novaca. Da nije ukraden? Policiji ćete teško objasniti kako ste za nekoliko tisuća eura kupili tako solidan automobil, bez da ste išta posumnjali.

Ako je riječ o vozilu iz uvoza, svakako je poželjno točno ustvrditi zemlju porijekla. Italija je jedna od susjednih zemalja iz kojih se uvozi veći broj rabljenih vozila, ali vozila iz te zemlje imaju ponajmanju preporuku za kupnju. Talijani su u pravilu poznati kao relativno nemarni vlasnici koji baš pretjerano ne održavaju svoje automobile, nego ih voze par godina i zamjenjuju novima. Uz to, na glasu su kao temperamentni vozači koji svojim obljubljenim „alfama“ i drugim limenim ljepoticama i ljepotanima nerijetko „vade mast“.

Godina proizvodnje može se provjeriti po nekim dijelovima vozila – na sigurnosnim pojasevima, pepeljari i staklima automobila obično su označene godine proizvodnje. Po tome se može zaključiti jeli neki od tih dijelova bio mijenjan, što može značiti da je vozilo pretrpjelo sudar.